mamurni uranak

/11. svibnja 2004./

Ama išo` sam na Bunicu - oni Lijani došlepali nakav gril i natakarali stranačku zastavu "(K)RADOM ZA BOLJITAK" i dijele kobasice "sumnjiva porijekla" - bljak & fuj! Eto, `ko biva ošišana je trava i to ti ga je bila jedina aktivnost tudena - ostalo: tuga teža - rastureni oni WC-i i sve nakako dotrajalo, jadno a vrijeme tmurno skoro kao i ljudi.
I pobjegnem ti ja o`tale u Mostar, u park - da vidim što ima tamo - kad ono ima prilično ljudi, umirovljenici prifatili porcije graha, uštogljene face oblijeću novinari i osmjesi na ponekom jugonostalgičnom obrazu u stilu "druže Tito mi ti se..." (što: kunemo - jebemo? / ne znam). Uglavnom, zaglibim tu s pobrom, ćopili smo litrenjaču (plastičnu) Ožujskog i uz amatersku jeku neke lokalne rock skupine, ubrzo ju i iskapili.
Ispred mene jedan nadri-intelektualac kečio se pred kamerom HRT-a, uvjeren da zbori nešto pametno a ja sam uzrignuo (jel zbog Ožujskog?), predratna profesorica marksizma s friško napravljenom frizurom štipala je svog đuturuma da manje pije, pas lutalica je oblizivao ostatke čorbe iz pokusanih tanjurića (jel više potrebno napominjati da su i oni bili plastični)...
Sve u svemu ovaj Prvi svibanj nije više "Prvi maj" - nema karanfila, nema (barem javno deklariranih) komunista pa čak ni pišljivog SDP-a, što bi rekli:"Nema više vila, vilenjaka, baba roga, čarobnjaka..."
Ubrzo smo odšetali do Gradske kavane ulicom koja se do rata zvala "Lenjinovo šetalište", tu je pivo zabetonirano s dva-tri konjaka uz pet-šest prigovora i psovki konobaru, bacila se koja "ljudska", snimilo se većinu prkana a uspjeli smo i nazvati govorni automat 092/860-860 za pomoć pri dovršetku izgradnje spomenika palim braniteljima te smo mirne duše odpičili doma i "zna se" - u krevet!